Osnovna škola Brestje Sesvete

U svom radu Ocjene opasne po život Eva je progovorila o strahu – od ocjena, neuspjeha, škole…. Provela je anketu među učenicima razredne i predmetne nastave i usporedila rezultate. Također je potražila odgovore o strahu i rješavanju straha kod psihologinje, a usudila se pitati i svoje profesore od čega oni strahuju. Sve to možete pročitati u našem ovogodišnjem školskom listu Klik, a rad donosimo i na ovoj stranici ispod fotografija.

„Hm, o čem sam ono pisala? A zašto i Klik nije najbolji?“

…………..ma nema veze, mi smo sretne i vesele, Eva je najbolja, strah od škole je nestao (zasad☹) kraj je osmog razreda i dolaze ljetni prazniciiiiii i nove novinarske teme…

A. B. Kljajo, dipl. knjižn.

Loše ocjene opasne po život

Znojenje, ukočenost, ubrzani rad srca, podrhtavanje… Ovo su samo neki od simptoma straha. Statistike i ankete govore da od napadaja straha u manjoj ili većoj mjeri pati svaka treća osoba u Hrvatskoj. Strah je osjećaj kojega poznaje svaki čovjek. On nas štiti od opasnosti, ali nam može oduzeti svaku životnu radost. Rađamo li se strašljivi ili su nas tome naučili? Čega se boje naši učenici, ali i učitelji, istražili smo u našoj anketi, a razgovarali smo i sa školskom psihologinjom Jadrankom Valić, stručnjakinjom za strah.

"Djeca se rađaju s vrlo malo strahova. Urođen im je strah od jakog zvuka, strah od nepoznate osobe i strah od iznenadnog gubitka podloge, odnosno pada. Svi ostali strahovi nastaju kroz proces kontakta s vanjskim svijetom, odnosno kroz iskustvo odrastanja i sazrijevanja. Kod djece se javljaju takozvani razvojni strahovi koji su normalni u određenoj dobi, traju neko vrijeme i spontano nestanu” - saznali smo od Jadranke Valić, mag. psych. koja radi kao školska psihologinja u Osnovnoj školi Granešina. 

Spremni na bijeg ili borbu

Okidači straha očito se mijenjaju s dobi, ali su simptomi straha vrlo slični kod svih. O njima mag. Valić govori: „U stanjima straha osoba se nesvjesno i svjesno pokušava na neki način obraniti od prijetećeg objekta, tj. riješiti se straha pa aktivira obrambene mehanizme tijela. Srce počinje jače i brže udarati, krvni se tlak povisi, zjenice se prošire, koža je hladna, a dlake nakostriješene, mišići postaju napeti, disanje se produbi, usta postaju suha, probava i imunološki sustav se usporavaju kako bi se omogućilo više energije za hitne funkcije, pažnja se znatno izoštri i intenzivno se traži rješenje. Ukratko, osoba je spremna na bijeg i/ili borbu“.

Povremeni strah od nečega je normalan, sastavni dio života.  U određenim situacijama on je i naš saveznik. Prije ispita ili sličnih situacija, omogućuje nam bolje pamćenje i koncentraciju. No, strah je dobar samo do određene granice. Ako je on pretjeran, smanjuje koncentraciju i sposobnost logičkog zaključivanja. Ako živimo u stalnom strahu postajemo fizički i psihički iscrpljeni što može dovesti do ozbiljnih oboljenja- oslabljeni imunitet, visoki tlak i dr. Takve osobe također često izbjegavaju sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima zbog čega postaju nezadovoljne, osamljene i izgube životnu radost.

Petice sve teže na đačkim leđima

Bojati se mogu svi- i odrasli i djeca. Čega se najviše i najčešće boje djeca? Neka istraživanja pokazuju da čak 90% djece između 2. i 14. godine imaju razvijene neke specifične strahove (strah od mraka, životinja, nepoznatih ljudi i sl.) koji odrastanjem nestaju ili se smanjuju. To nam potvrđuju i rezultati ankete koju smo proveli s učenicima od 1. do 8. razreda koji otkrivaju prilične razlike između učenika mlađe i starije dobi. Učenici nižih razreda najviše se boje mraka, paukova, strašnih filmova, duhova, lopova, gromova..... Tek rijetki navode da se boje loših ocjena. Stariji pak učenici, osobito oni u 8. razredima, kao najčešći uzrok straha navode strah od pojedinih učitelja, neuspjeha, loših ocjena, a onda dolazi ogovaranje vršnjaka, debljina, kazna i bolest.

Mag. Valić potvrdila je naše rezultate svojim iskustvom u radu s učenicima. U praksi najčešće se susreće s učenicima koji strahuju od škole, od neuspjeha i od odgovaranja pred drugim učenicima. Kako se rodio taj strah? Je li on plod svakodnevnoga lova na petice, odnosno prevelikoga pritiska za uspjehom i izvrsnim rezultatima? Upitamo li nekoga s kojom je  ocjenom prošao, redovito ćemo čuti odgovor s 5.0 ili 4.9. Od kada to uspjeh mjerimo u decimalama? Možda strah nastaje jer nas stalno ocjenjuju i ta nas ocjena  određuje kao uspješne ili neuspješne.

Uvijek će nas ocjenjivati

Rijetko tko voli ispitivanje  i ocjenjivanje. To je čak i učiteljima najteži dio posla. Naše smo učenike pitali je li im lakše pisati ispit ili usmeno odgovarati. Rezultati ankete pokazuju kako se učenici svih uzrasta gotovo podjednako boje usmenoga i pismenoga ispitivanja, s malo većim postotkom kod usmenog ispitivanja (53%).  Provjeravanje znanja nikome nije ugodno, a rezultati provjere nisu uvijek realan prikaz budućega uspjeha u životu. Često čujemo đake kako se žale da su kod kuće sve znali, a da je na ispitu sve isparilo iz glave. Sigurno to ovisi o tome kako se učenik pripremao za ispit, vrlo vjerojatno i o tome što su mu pritom rekli roditelji kod kuće, no zasigurno i o tome kako učitelj ispituje. Možda bi trebalo promijeniti pogled na ispitivanje. To bi trebala biti mogućnost da učenik pokaže što sve zna i može. Ponekad se đacima čini da učitelji baš traže ono što ne znaju. Kako god bilo, sigurno dio rješenja leži u tome da se učenici dobro pripreme za ispitivanje jer će im to donijeti veću sigurnost i samopouzdanje. Od takvih aktivnosti ne treba bježati, nego tražiti načine da se za njih osnažimo. U životu ćemo se stalno susretati s provjeravanjima, od polaganja vozačkoga ispita do procjene šefova na poslu pa se na to treba i pripremati.

Važnije biti uspješan nego dobar

   Iako učenici do sedmog razreda rijetko navode lošu ocjenu kao svoj najveći strah, između loše ocjene i sniženoga vladanja većinom biraju strah od loše ocjene. Tako se njih 64 % više boji loše ocjene, dok se samo 36 % učenika toga uzrasta boji sniženog vladanja. Kod osmaša, koji se svi redom boje loših ocjena, ipak raste i strah od sniženog vladanja i taj strah osjeća 43 % učenika. Očito tinejdžerska dob sa sobom nosi i promjene u ponašanju pa su svjesni da nepoželjni postupci mogu biti sankcionirani. U vrijeme školovanja naših baka i djedova vladanje je bilo iznimno važno i to ne samo u školi, već i na putu do škole. Današnja su djeca više opterećena obrazovnim uspjehom, nego primjerenim ponašanjem. To je svojevrsna preslika društvenih promjena i sustava vrijednosti. Neprimjereno ponašanje ostaje često nekažnjeno i u svijetu odraslih. Osobe koje bi trebale biti uzor- političari, pjevači, javne osobe često se nedolično ponašaju i to ne utječe na njihov uspjeh. Štoviše, često grade karijeru upravo na vlastitim skandalima.

Roditelji presudni u otklanjanju straha

Iako su dječji strahovi u višim razredima povezani sa školom, učenjem, slabim ocjenama, strahom od neuspjeha, učenici se ipak više boje roditeljske reakcije, nego učiteljske. Čak 83% učenika više se boji da će se na njih naljutiti roditelji, a samo 17% njih strahuje od ljutnje učitelja. Nerijetko se čuju ovakve rečenice učenika; „Dobio sam četiri, sad će mama opet reći da padam razred“, „Dobio sam dvojku, ubit će me mama, sad ću opet biti smetlar ili ću kopat‘ kanale“. Budući da se djeca više boje roditelja, jasno je da oni imaju i ključnu ulogu u prevladavanju straha kod djece. Mogu li roditelji osnažiti dijete da ne osjeća strah od loših ocjena ili neuspjeha? Na ovo smo pitanje zatražili stručan savjet  mag. Valić. „Kada je dijete u strahu, potrebno je s njim razgovarati, ohrabriti ga i pohvaliti za trud. Roditelji mogu pomoći u traženju načina kako doći do boljih rezultata, pomoći pri planiranju učenja, tražiti nove oblike učenja, unaprijed razgovarati o rezultatima ispita. Važno je ne reagirati na četvorku kao da je ostvaren totalni neuspjeh i učenik se osjeća  kao da je iznevjerio svoje roditelje jer nije savršeno biće sa svim peticama. Ocjene se ne smiju poistovjetiti s ukupnom vrijednošću neke osobe. Nikada se ne obraćajte djetetu riječima - Pa kako si dobio tri? Zar si glup, kako to nisi znao?“.

Prijatelji važniji od roditelja

Dječjem uzrastu je važniji odnos roditelja, nego učitelja. No, od roditelja još su važniji prijatelji i 75% osmaša izjasnilo se da se više boji ljutnje prijatelja nego roditelja. Učenici nižih razreda u velikoj većini ipak se više boje ljutnje roditelja, dok se kod šestaša taj rezultat izjednačuje, 50:50. Zašto osmaši strahuju najviše od ruganja ili osude vršnjaka? Ovdje također presudnu ulogu igra tinejdžerska dob. Adolescenti veliku pažnju pridodaju odnosima s vršnjacima i potrebi za privatnošću. Drugačije počinju gledati na obiteljska pravila i odnose. Na temelju vršnjačkih reakcija korigiraju svoj fizički izgled i ponašanje kako se ne bi bitno razlikovali od ostalih i ne bi bili odbačeni jer su drugačiji. Ovdje je riječ o potrebi da se osjećamo prihvaćenima i da nekamo pripadamo. Zbog te potrebe vršnjački pritisci mogu na nas snažno utjecati. Zato treba biti oprezan i razmišljati o vlastitim odlukama.

Neustrašivi učitelji

Dječji strahovi često ne prestaju s dječjom dobi već se nastavljaju tijekom života u odrasloj dobi. Mag. Valić nam otkriva kako odrasli najčešće strahuju „od fizičkog uništenja, od odvajanja, gubitka voljene osobe, od stranaca, gubljenja, od otimanja. Neki ljudi žive u stalnom strahu da će se nešto loše dogoditi, neki imaju napade panike, neki paranoje, neki fobije.“ Naši učitelji, od kojih strahuju mnogi učenici, samo su ljudi s većim ili manjim strahovima. Čega se boje, nisu nam baš rado otkrili od prve, no ipak, nakon drugog pokušaja saznali smo od čega strahuju. Većina  se boji bolesti- svoje i svojih bližnjih, neki se boje (kao i učenici) neuspjeha, tračeva zločestih ljudi, a ima i onih koji se boje zmija, rupa ili Boga. Čini se da naši učitelji baš ne strahuju previše od učenika i na pitanje boje li se više reakcije roditelja ili učenika većina, njih 70%, odgovorilo je- roditelja. Zanimalo nas je također strahuju li učitelji jedni od drugih, tj. boje li se više negativnog mišljenja učenika ili kolega. Rezultat je bio identičan kao i s roditeljima- 70% učitelja više se boji negativnog mišljenja kolega. No, ako je netko možda mislio kako naši učitelji uživaju davati jedinice i o njihovoj količini uopće ne brinu, sad ćemo ga razuvjeriti. Na pitanje boje li se više kada rezultati ispita pokažu da je previše petica ili jedinica, 70% više strahuje od prevelikog broja jedinica. Moramo priznati da ni učiteljima nije lako jer i oni znaju biti na meti nezadovoljnih roditelja i učenika.

Borba bez predaje

Iako poznaju mnoge strahove, naši se učenici vrlo hrabro suočavaju s mnogima od njih. I sami imaju odlične prijedloge za borbu protiv straha. Evo što rade kako bi se prestali bojati: gledam utakmicu, mislim na sretne stvari, spavam, pojedem sendvič, molim Boga i sjetim se da me čuva, razgovaram s frendom, duboko udahnem, popijem čarobni napitak (nismo saznali koji), treniram, učim više, igram igrice, smijem se ko lud, govorim si da će sve biti ok, odem na sat fizike, ljubim curu, zovem u pomoć, dišem i učim.

Uopće ne zvuči loše. To isto ili nešto slično čine i naši učitelji koji su napisali da se straha rješavaju: molitvom, ne razmišljaju o tome, prisjećaju se ljepših dana, odvraćaju si pažnju, racionalnošću, izlaskom u prirodu, druženjem s prijateljima, razgovorom…

Razgovor i suočavanje dobri su početci rješavanja strahova. Njih se treba riješiti ili se nositi s njima. Nikako se ne treba stalno opterećivati onime čega se bojimo jer život ionako sa sobom nosi jako puno izazova.

                                                                                                  Eva Veselić, 8. c

                                                                                                    OŠ Brestje

                                            Mentorica: Ankica Blažinović- Kljajo, prof., dipl. knjižn.