Polazak u prvi razred osnovne škole velik je događaj za cijelu obitelj: u prvom redu za budućeg đaka, ali i njegove roditelje te članove šire obitelji. Na neki je način to prvi veliki korak na putu k zrelosti, onaj u kojem se potvrđuje sav trud, ali i pažnja i ljubav koji su do tog trenutka uloženi u odgoj djeteta.

Dijete se mora prilagoditi novim pravilima ponašanja; sjediti na jednom mjestu duže vrijeme, pratiti aktivnost do kraja, doći na početak nastave, a njegova sposobnost učenja i izvršavanja zadataka stalno se procjenjuju. Također, to je prva provjera djetetovih socijalnih, emocionalnih, intelektualnih i drugih sposobnosti. O tim prvim danima školovanja uvelike ovisi uspješnost njegovog daljnjeg školovanja, pa ga možemo smatrati presudnim trenutkom za cijeli budući život djeteta. Stoga je važno posvetiti pozornost pripremi djeteta za školu (koja počinje mnogo ranije nego što mislimo), a naročito utjecati na socijalnu i emocionalnu pripremu. U periodu pred polazak u školu javljaju se brojni strahovi, ponajviše roditeljski, koji se lako prenose na dijete, s velikom mogućnošću da upravo to pokvari dane priprema i polaska u školu koji bi trebali biti veliko obiteljsko veselje.

Prave su informacije od svega najvažnije. Roditelji moraju znati kakva je procedura upisa u školu, koji im sve dokumenti trebaju, gdje i kada dijete mora na pregled, što ga čeka na razgovoru kod pedagoga… Ako se roditelji dobro informiraju, znat će pripremiti i dijete, ali i sebi rasporediti sve poslove koje trebaju obaviti, i svakako podjednako važno isplanirati troškove, jer polazak djeteta u školu udar je i na kućni budžet.

Priprema djece za školu obuhvaća:

                             
• vježbanje hotimične pažnje (upućivanjem na sadržaje iz svakodnevnog života)
• razvijanje sposobnosti opažanja i promatranja (poticati djecu da detaljno pričaju o svemu što vide – prilikom šetnje, posjete liječniku i sl.)
• vježbe koncentracije (kod rješavanja raznih zadataka, kao i kod svakodnevnih aktivnosti kao oblačenje, pospremanje sobe i sl.), ali treba voditi računa da koncentracija djeteta prije polaska u školu obično nije dulja od 15 minuta
• stvaranje pozitivne slike o sebi
• stvaranje radnih navika (ako su stvorene na vrijeme, dijete će se kasnije lakše koncentrirati na zadatak)
• razvijanje kulturno – higijenskih navika 

Roditelji su prvi i najznačajniji odgajatelji svoje djece. Stručnjaci kažu da razvoj djetetovih sposobnosti, vještina i vrijednosti najviše ovisi o tome koje se vrijednosti njeguju u njegovoj obitelji. Istraživanje bostonskog Instituta za odgovorno obrazovanje pokazalo je da je uključenost roditelja u učenje proporcionalna s akademskim postignućem učenika.

Danas su roditelji sve potrebniji školi i školskim aktivnostima. Jasno je da ni roditelji ni škola ne mogu u potpunosti ispuniti svoju odgojno-obrazovnu ulogu bez potpunog angažmana one druge strane. Upravo zbog toga važni su partnerski odnosi škole i roditelja. U partnerskom odnosu svaki se neuspjeh doživljava kao zajednički. Nema prebacivanja odgovornosti i optuživanja. Nastoji se zajednički naći rješenje problema. Isto tako u partnerskom odnosu i svaki uspjeh je zajednički. Komuniciranje škole i roditelja počinje od prvog dana školske godine.

Roditelji su u našu školu uvijek dobrodošli. Suradnja se može odvijati na različite načine. Prije svega tu su roditeljski sastanci na kojima se raspravlja općenito o uspjehu i vladanju učenika, učeničkim obvezama i pravima, zatim individualni razgovori vezani isljučivo za posebnosti svakog djeteta, roditelji mogu biti gosti na satu kako bi pomogli u ostvarenju određenih nastavnih jedinica, mogu sudjelovati u organiziranju priredbi, proslava, natjecanja i drugih manifestacija, uključiti se u rad Vijeća roditelja i još mnogo toga.

Poznati hrvatski pedagog Ante Vukasović je rekao da uspjeh odgojnog djelovanja izravno ovisi o broju odgojnih faktora i skladnosti njihovog djelovanja. Škola i roditelji imaju isti cilj, i njihova suradnja i zajedničko djelovanje nema alternativu.

Roditelji učenika koji pohađaju školu imaju pravo formirati Vijeće roditelja. Ovo tijelo čine predstavnici svih odjela – po jedan roditelj iz svakog odjela koji se bira glasanjem na roditeljskom sastanku. Prva sjednica u godini je konstituirajuća kada se i biraju novi članovi.

Obitelj je prirodna sredina u kojoj čovjek živi i za koju je vezan tijekom cijeloga života. Obiteljski odgoj je prvi odgoj u životu djeteta. On je temelj svakog drugog odgojnog utjecaja. U tome svaka obitelj ima neprocjenjivu ulogu, obvezu i odgovornost. Dijete u obitelji stječe prva znanja, iskustva, navike i spoznaju o prirodi i svijetu u kojem se nalazi.

Odgojna uloga roditelja teško se može čim drugim zamijeniti. Na njima je da stvore obiteljsku klimu prožetu ljubavlju, odanošću prema Bogu i ljudima koja će pogodovati punom osobnom i društvenom razvoju djece. Obitelj je prva škola kreposti u kojoj djeca stječu prva iskustva o zdravoj ljudskoj zajednici.

Da bi obiteljski odgoj bio učinkovitiji potrebni su skladni obiteljski odnosi.  Roditelji moraju pomoći djetetu da shvati da ono zauzima posebno mjesto u srcu svojih roditelja. Za izgradnju stabilnog odnosa između roditelja i djeteta najvažnija je sigurnost koju dijete stječe i razvija  vezivanjem za roditelje. Potpora, emocionalna toplina, povjerenje, razumna kontrola povoljno djeluju na razvoj komunikacije i socijalizacije djeteta kao i na razvoj cjelokupne ličnosti.  Roditelji ponekad nisu ni svjesni  koliko za budućnost djeteta znači pravilan odgoj u obitelji. Zato brigu o odgoju najčešće prebacuju na školu ili očekuju da se dijete samoinicijativno odgaja. Obitelj je prvi i najznačajniji, ali ne i jedini odgajatelj. U svemu ovome ne bi smjeli zanemariti i ulogu škole.  Edukacija je moguća samo u uvjetima dobre suradnje  obitelji i škole.  Stupanj ove suradnje zavisi, ne samo od potreba obitelji nego i njezine otvorenosti i spremnosti na suradnju.

Obitelj je osnovni nositelj socijalizacije djece. Ona je prva i nezaobilazna sredina za normalnu socijalizaciju djece i razvoj njihove ličnosti. Neka djeca su po rođenju naklonjena bržoj socijalizaciji druženju i suradnji, a druga su zatvorena u sebe i postavljaju branu prema drugim osobama..

Za izgradnju stabilnog odnosa između roditelja i djeteta najvažnija je sigurnost koju dijete stječe i razvija vezivanjem za roditelje.Rezultati psiholoških istraživanja pokazuju da dijete koje ima sigurnu vezu s roditeljima razvija socijalno – emocionalne sposobnosti, za razliku od djece s nesigurnom vezom. Nedovoljan osjećaj sigurnosti i povezanosti s roditeljima često vodi neprilagođenom ponašanju mladih, oni su skloni tražiti povezanost i sigurnost među vršnjacima.

Prije svega obitelj treba pružiti osjećaj sigurnosti svakom svom članu. Na nju se možemo osloniti i  prihvatiti velike izazove. Roditeljska blizina koja nije autoritarna i posesivna i izaziva snažan osjećaj sigurnosti i povjerenja te budi u djeci sposobnost za razvoj ispravnih odnosa prema drugima. Važni su također osjećaji međusobnog povjerenja i blizine koje bi članovi obitelji međusobno trebali imati. Povjerenje se može imati samo u osobu koja je čvrsta, stabilna i pouzdana. Roditelj mora prvenstveno djetetu željeti dobro, a ne da mu ono služi kao dodatno usrećivanje samoga sebe, nadoknađivanje vlastitog neuspjeha i nesreće, nezadovoljstva i razočaranosti. Roditelji bi se morali boriti i brinuti za svoju osobnu sreću i zadovoljstvo, jer samo osobno sretni i zadovoljni mogu osigurati kvalitetu svog roditeljskog odgojnog ponašanja prema djeci. Nesretan i nezadovoljan roditelj u velikoj je opasnosti da odgojno loše postupi sa svojim djetetom. Zadovoljan roditelj razumije i uvažava dijete, pomirljjiv je i otvoren u razgovoru s njim, potiče ga u radu i svladavanju problema, voli maštati s djetetom, sve mu objašnjava, dogovara se s njim, štiti  ga i zna slušati. Ne smijemo manipulirati s djecom, pretvarajući ih u sredstvo našeg preživljavanja, nego im osigurati slobodan i samostalan razvoj vlastite sretne i zadovoljne budućnosti. 

Obitelj za pojedinca predstavlja osobno utočište, mjesto gdje je osoba prihvaćena i nalazi sigurnost. Ona je životna i odgojna  zajednica i zato je njezin glavni cilj odgoj djece. U obitelji učimo voljeti i radovati se, podnositi i praštati, natjecati se i boriti. Ona je mjesto u kojem ostvarujemo određena prava, ali i mjesto u kojem se odgajamo za dužnosti.Temeljni  poziv za ljubav čovjek ostvaruje i u obiteljskom zajedništvu. Obitelj treba vrijeme i prostor u kojima svaki član može iskusiti kako je vrijedan, cijenjen i prihvaćen onakvim kakav uistinu jest.  Ovakvo ozračje je moguće stvoriti jedino ukoliko članovi obitelji (osobito roditelji) budu prisutni, saslušaju jedni druge, njihove doživljaje, pitanja, probleme, nestašluke i dr. Zdravi autoritet počiva na preuzimanju roditeljske odgovornosti, vršenju dužnosti i zauzimanju jasnih stavova.

Dobro će odgojena mladež biti u stanju osnovati dobre obitelji, a te će obitelji biti sposobne dobro odgajati svoju djecu. Bez obitelji čovjek današnjice ne bi opstao. Obitelj se shvaća kao univerzalna društvena institucija, kao neizbježan dio ljudskoga društva.

AUTORITARNI RODITELJI su kombinacija ravnodušnih i zahtjevnih roditelja. Oni postavljaju mnoga pravila i zahtjeve djeci. Koriste nagrade i kazne kako bi pridobili djecu da slijede ta pravila i zahtjeve. Daju naredbe koje nisu skloni objašnjavati. Autoritarni roditelji su zahtjevni, ali ne i topli. Oni daju djeci malo slobode da sami odluče što će i kako raditi, te da čine vlastite izbore.

Nisko samopouzdanje i manjak odgovornosti pronađen je u adolescenata čiji su roditelji odbijali objašnjavati se s njima i objašnjavati svoje zahtjeve i pravila. Oni se ne nauče oslanjati na sebe, nego slušaju druge. Teško prave vlastite dobre izbore i kad pogriješe krive druge za to, vršnjake, odrasle koji imaju nerealne zahtjeve i sl. teško preuzimaju odgovornost za ono što rade i odlučuju.

Ukoliko su roditelji skloni kažnjavati pogreške (vikanjem ili fizičkim kaznama) djeca su sklona ili biti jako tiha i poslušna ili se prikloniti neprijateljskom ponašanju prema drugoj djeci, često slabijoj od sebe.

POPUSTLJIVO – BRIŽNI RODITELJI su kombinacija brižnih, toplih, suosjećajnih i popustljivih roditelja. Oni vjeruju da djeca moraju imati mnogo slobode (često i zato što je oni nisu imali) i da ne smiju biti kontrolirana od strane odraslih. Imaju malo ili nimalo kontrole nad djecom i posjeduju malo načina discipliniranja. Popustljivi roditelji obično daju djeci previše slobode, a time i previše odgovornosti, jer djeca ne znaju često dobro procijeniti što je dobro u nekoj situaciji napraviti ili kako postupiti. Oni jesu brižljivi i suosjećajni, ali nisu zahtjevni.

Takva djeca često imaju pozitivnu sliku o sebi, dobro mišljenje o sebi, čak i bolje nego što bi njihovi učitelji i vršnjaci o njima rekli. Mogu biti lošiji učenici, jer se ne umiju disciplinirati i ponašati odgovorno prema učenju, a često imaju i problema zbog lošeg i preslobodnog ponašanja u školi. Očekuju da ih svi prihvaćaju i vole bez obzira kako se ponašaju.

POPUSTLJIVO – RAVNODUŠNI RODITELJI su kombinacija hladnih, nesuosjećajnih roditelja  koji su u isti mah i popustljivi. Oni su često takvi jer su previše umorni ili okupirani drugim stvarima da bi se mogli baviti pravilima i nadgledanjem njihovog izvršavanja. Te roditelje nekad nazivamo i zapostavljajućima. Oni nisu niti brižljivo suosjećajni, niti zahtjevni. Takva djeca mogu imati sve što im treba u materijalnom smislu, ali nekako rastu ostavljeni sami sebi.

Ona postižu najniže samopouzdanje (jedino djeca koju zlostavljaju kod kuće imaju niže samopoštovanje), jer imaju osjećaj da nisu posebno vrijedna i zanimljiva svojim roditeljima, pa onda niti drugima. Također razvijaju hladan odnos prema drugima i nemaju dobre socijalne vještine. Često su problematičnog ponašanja prema drugima ili prema njihovoj imovini. Kako bi osigurali osjećaj vlastite vrijednosti i važnosti skloni su manipulirati drugima i uspostaviti kontrolu nad njima.

BRIŽNO – ZAHTJEVNI RODITELJI su podržavajući, oni glasno iskazuju svoje standarde i kriterije, cijene samokontrolu i pružaju djeci objašnjenja za postojeća pravila. Vjeruju da i djeca i roditelji imaju prava, ali roditelji imaju posljednju riječ u donošenju odluka. Ovakvi roditelji su brižljivi, suosjećajni i zahtjevni.

Ovakav stil, kažu ispitivanja, ima najviše izgleda proizvesti zrelo dijete i adolescenta. Roditeljska brižljivost/suosjećajnost izgleda razvija socijalne vještine i snažnu sliku o sebi. Ona poručuju djetetu da nam je važno kako se osjeća i što misli. Zahtjevnost pomaže djeci razviti samokontrolu i suradljivost prema drugima. Rezultati istraživanja pokazuju da su djeca roditelja koji su bili zahtjevni imali manje problema u ponašanju i nisu bili skloni uzimanju droga. Kad su roditelji koristili objašnjenja kako bi utjecali na ponašanje djece i kad su nadgledali njihov životni stil, zdravlje, prijateljstva i školski život, djeca su odrasla u kompetentnije mlade ljude i imali više samopoštovanja nego ona čiji su roditelji koristili autoritarni stil kontrole ponašanja. Razgovor, objašnjavanje i obrazlaganje pravila je, očito, vrlo važno u odgajanju.

Stres je negativna emocionalna reakcija koja se javlja kada čovjek procijeni da je suočen sa situacijom koja ga fizički ili psihološki ugrožava. Tako smo pod stresom kada se posvađamo s prijateljem, kada smo preopterećeni poslom, nemamo dovoljno novaca da “izdržimo“ do sljedeće plaće, bolesni smo ili nam je netko umro. Situacije koje izazivaju stres nazivamo stresorima. Takvih situacija ima bezbroj i obično se dijele na pet kategorija:

Traumatski događaji – situacije u kojima su ljudi izloženi izuzetnim opasnostima koje preilaze uobičajena ljudska iskustva. U traumatske događaje spadaju prirodne katastrofe poput poplava i potresa, rat, teške prometne nesreće ili fizičko nasilje.

Događaji koje je teško kontrolirati – što nam se čini da je neki događaj teže kontrolirati to on izaziva veću količinu stresa. Među značajnije takve događaje spadaju smrt bliske osobe, otkaz na poslu ili teška bolest, ali i svakodnevne sitnice poput situacije kada npr, prijatelj odbije prihvatiti našu ispriku kada smo mu nešto nažao učinili. Glavni uzrok stresnosti ovih događaja je u tome što ne možemo učiniti ništa kako bi spriječili njihovo pojavljivanje.

Nepredvidljivi događaji – stres se značajno smanjuje ako možemo predvidjeti da će se nešto dogoditi, čak i kada to ne možemo spriječiti. U tom slučaju imamo se vremena pripremiti na neugodnosti pa lakše podnosimo situaciju. Tako većina pacijenata u zubarskoj stolici više voli kad im zubar svaki put prije nekog zahvata najavi da će ih boljeti nego da čitavo vrijeme  očekuju bol, a ne znaju kada će se pojaviti.

Izazovni događaji – neke situacije su i predvidljive i moguće ih je kontrolirati, ali ih ipak doživljavamo kao stresne jer nas guraju do granice naših sposobnosti, npr. za studente diplomski.

Prema nekim shvaćanjima stres može izazvati svaka promjena u životu koja od nas zahtijeva brojne prilagodbe. Pritom promjena može biti i pozitivna (vjenčanje). Iako i pozitivni događaji mogu izazvati stres, složit ćemo se da su negativni događaji stresniji.

Važno je napomenuti i razliku između akutnog i kroničnig stresa. Svima nam se povremeno događaju izrazito neugodne situacije. Tada kažemo da smo pod akutnim stresom. To nije tako strašno jer se brzo oporavimo. Problem se javlja kad stres postane kroničan – javlja se višemjesečno nezadovoljstvo. Ako ovakve situiacije predugo traju doći će do tjelesne i emocionalne neugode, napetosti i iscrpljenosti.

Reakcije na stres

Jesmo li ugroženi stresom najbolje možemo zaključiti prema reakcijama organizma.

Najčešći simptomi su:

Emocionalni simptomi – osoba pod stresom može biti napeta i razdražljiva, nesigurna, zabrinuta, osjeća tjeskobu, a ponekad i strah, gubi interes za život, apatična je tužna i depresivna.

Simptomi u ponašanju – stres može izazvati smanjenje ali i povećanje apetita, nesanicu, nemiran i kratak san, otežanu suradnju, svađe, ljutnju zbog svake sitnice, povlačenje u sebe.

Kognitivni simptomi – stres se očekuje i na kognitivnom planu. Možemo biti na trenutke zbunjeni, zaboravljivi, imati osjećaj praznine ili blokade u glavi, smanjenu koncentraciju.

Tjelesni simptomi – izloženost stresu dovodi do lupanja srca, ubrzanog disanja, znojenja, drhtanja, crvenila u licu, suhih usta, nagle slabosti, umora, kočenja vrata, glavobolje i sl.

Svaki je roditelj do sada doživio mnogo različitih stresnih situacija, kako na poslu, tako i u privatnom životu. Međutim, malo je roditelja svjesno činjenice da i njihova djeca doživljavaju stres. Stres kod djece može biti posljedica  nepoznatih ili neugodnih situacija, previsokih očekivanja roditelja i vršnjaka, neuspjeha u školi ili problema s prijateljima. Roditelji bi im trebali pomoći da se nauče uspješno suočavati s ovakvim i sličnim stresnim situacijama.

Najčešći izvori stresa u djece

Stresni događaji neizostavan su dio svakog djetinjstva. Bolest, rođenje brata ili sestre, privremeno odsustvo roditelja su uobičajeni izvori dječjeg stresa. Mnoga djeca dožive razvod ili smrt roditelja, dugotrajno liječenje u bolnici ili svakodnevne probleme koji su posljedica siromaštva ili nebrige roditelja. Prirodne katastrofe, rat, izgnanstvo također su, na žalost dio života mnoge djece. Djeca ubrzo zaključe kako svijet nije sigurno mjesto i kako ih roditelji ne mogu uvijek zaštititi.

Izvori stresa u djece mijenjaju se kako dijeca rastu i sazrijevaju. Neke stresne situacije zajedničke su većini djece. Dobne granice djelomično se preklapaju jer se djeca ne razvijaju podjednako brzo. U istoj dobi dječaci se sporije razvijaju od djevojčica.

Izvori stresa u dobi od 5 do 7 godina

• polazak u školu
• očekivanje da dijete u školi postigne uspjeh
• usvajanje novih znanja i provjera sposobnosti: čitanje, pisanje, računanje
• ograničene tjelesne aktivnosti – potreba  mirno sjediti u školi
• povećana svijest o sebi

Izvori stresa u dobi od 8 do 10 godina

• veća očekivanja i teži školski program
• poziv na eksperimentiranje s cigaretama, alkoholom i drogom
• povećana svjesnost o svom tijelu – potreba za privatnošću
• povećana kritičnost prema sebi i neprihvaćanje sebe
• povećani osjećaj nezavisnosti i autonomije
• zabrinutost zbog tjelesnog izgleda

Izvori stresa u dobi od 9 do 13 godina

• svjesnost fizičkih znakova razvoja
• povećana zabrinutost zbog socijalnog pritiska i prihvaćanja vršnjaka
• smetenost vezana uz spolnu ulogu i suprotni spol
• zabrinutost zbog zbog bržeg ili sporijeg tjelesnog razvoja u odnosu na vršnjake
• jaka usmjerenost na ispitivanje vlastitih misli i osjećaja
• sukob s roditeljima izazvan ograničavanjem slobode
• ispitivanje granica kroz neposlušnost

Znakovi stresa u djece

Navedeni događaji mogu izazvati stres, ali ne uvijek i ne kod sve djece. Kako možemo znati da je neki potencijalno stresni događaj stvarno izazvao stres u nekog djeteta? Stres se može manifestirati na različite načine, koji će se razlikovati od djeteta do djeteta. Međutim, počne li dijete pokazivati neke od sljedećih ponašanja možemo posumnjati da je riječ o stresu:

• tvrdoglavost i odbijanje poslušnosti
• pretjerano hvalisanje
• ljubomora zbog roditeljske ljubavi i pažnje
• kritičnost prema sebi
• teškoće u prihvaćanju odbijanja i neuspjeha
• zlovolja i hirovitost
• otvorena ljutnja
• ljutnja zbog autoriteta roditelja
• neposlušnost i laganje

Roditelj može prepoznati stres u djeteta slušajući što govori i promatrajući kako se ponaša. Neki od simptoma stresa su sljedeći:

Simptomi u govoru – korištenje riječi kao što su tužan, prestrašen ili zabrinut može upućivati na početne znakove stresa. To često biva u mlađe djece koja još nisu naučila što je to stres. Kada se dijete žali na školu ili kritizira učitelja i domaće zadaće, također je moguće da osjeća stres.

Simptomi u ponašanju – iznenadne promjene ponašanja mogu biti prvi znakovi koji upozoravaju na stres. Najčešći znakovi su anksioznost, razočarenje, svadljivost, ljutnja i osjećaj krivnje. Dijete u osnovnoj školi često “cmizdri” kada nije sve onako kako bi ono htjelo, postaje agresivno i neposlušno. Iznenada mijenja raspoloženja, iskušava nova ponašanja, postaje odveć mirno i apatično, ima strahove i noćne more i gubi koncentraciju. Reakcije na stres ponekad uključuju i povlačenje, izbjegavanje škole i prijatelja, djetetov osjećaj da ga nitko ne voli, te probleme u prepoznavanju vlastitih osjećaja.

Tjelesni simptomi – djeca koja doživljavaju stres često se žale na neke fizičke simptome, kao što su glavobolje, bol u trbuhu, gubitak apetita, umor i probleme sa spavanjem.

Djeca koja se uspješno suočavaju sa stresom

Reakcije djeteta na stresni događaj ovise o prirodi samog događaja (djeca ne reagiraju jednako na rastavu roditelja i na smrt roditelja), dobi (predškolsko dijete i adolescent ne reagiraju jednako) i spolu djeteta (dječaci su često osjetljiviji na stres od djevojčica). No, dvoje djece istog spola i iste dobi koji su izloženi istom stresnom događaju mogu na njega reagirati posve različito. Jedno dijete se može potpuno slomiti dok će drugo sasvim uspješno izaći na kraj sa stresnom situacijom. Zašto je tomu tako? Nekoliko istraživanja ukazalo je na “zaštitne faktore” koji povećavaju otpornost djeteta na stres:

Djetetova ličnost – djeca otporna na stres su samostalna, u stanju su prilagoditi se promjenama, sklona misliti pozitivno i osjetljiva su na potrebe drugih ljudi. Inteligentnija su i imaju visoko samopoštovanje.

Obitelj – ovakva djeca su u dobrim odnosima s roditeljima. Roditelji pokazuju emocionalnu toplinu kako prema djeci tako i međusobno. Ako to nije slučaj onda dijete ima blizak odnos s jednim roditeljem ili bar s jednom odraslom osobom koja za njega pokazuje zanimanje i brigu i kojoj vjeruje.

Prilika za učenje uspješnog suočavanja – djeca otporna na stres obično imaju iskustva u rješavanju problema u odnosima s drugim ljudima.Oni su imali priliku promatrati roditelje, stariju braću i sestre ili poznate odrasle ljude kako se uspješno suočavaju sa stresom i pokušavaju iz loše situacije izvući ono najbolje. Ovakva djeca su i sama imala probleme, pronašla rješenja za njih i naučila kako događaji u životu nisu izvan njihove kontrole.

Smanjeni rizični faktori – djeca koja su izložena samo jednom rizičnom faktoru (razvod roditelja, siromaštvo, emocionalno poremećena majka, otac koji ima problema sa zakonom, boravak u domu za nezbrinutu djecu) su često u stanju uspješno se suočiti sa stresom. Ali, kada je istodobno prisutno više takvih faktora rizik pojave emocionalnog poremećaja kod djeteta značajno raste.

Ostala pozitivna iskustva – dobar učitelj, uspjeh u školi i drugim aktivnostima (sportu, glazbi), dobri odnosi s prijateljima – mogu u određenoj mjeri nadoknaditi negativna iskustva koja dijete ima u vlastitom domu.

Kako djeluje različita razina stresa

Stres je normalan dio našeg života. Kada je prisutan u primjerenoj količini, može djelovati poticajno. Međutim, kada ga ima previše, mi se bez posebna napora ne možemo prilagoditi situaciji. Dakle stres neće na nas djelovati isto, već to o velikoj mjeri ovisi o razini stresa.

Kada imamo premalo stresa tada osjećamo dosadu, umor, frustraciju, nezadovoljstvo i slabu otpornost na bolest. Kada doživljavamo previše stresa, tada osjećamo razdražljivost, preopterećenost, iscrpljenost, nemogućnost jasnog razmišljanja i slabu otpornost na bolest. Kada imamo primjerenu količinu stresa osjećamo se sretno, motivirano i produktivno.

Dakle, stres može biti normalan, čak poticajan. Lagani stres koji dijete osjeća prije pisanja testa u školi nužan je da motivira dijete kako bi više učilo. Jednostavan stres koji doživljavamo igrajući uzbudljivu igru može biti ugodan jer čini igru zanimljivom. Međutim, kada je stres prevelik, on može negativno djelovati na ponašanje, zdravlje i motivaciju djeteta.

Mogu li djeca promijeniti način reagiranja na stres?

Djeca se svakodnevno susreću s problemima koje trebaju riješiti. Ti problemi zahtijevaju da se dijete prilagodi i traži najbolji način za rješavanje takve situacije. Stres koji je izazvan lošom ocjenom u školi zajednički je svoj djeci, premda se ne javlja kod svih u istoj mjeri. Promatramo li ponašanje djeteta u takvoj situaciji, možemo vidjeti kako se ono ponaša i u drugim stresnim situacijama. Primjetimo li da njegove reakcije nisu efikasne, možemo mu pomoći da promjeni svoje ponašanje. Tako ćemo mu pomoći da razvija efikasne strategije suočavanja sa stresom koje će kasnije primjenjivati u različitim životnim situacijama. Djeca koja se uspješno suočavaju sa stresom bolje su prilagođena i imat će manje problema kasnije u životu.

Djeca još uvijek uče što je najbolje učiniti u pojedinim situacijama koje su za njih stresne. Kako im nitko nije objasnio kako se treba ponašati, ona sama traže rješenje. Promatraju druge ljude, svoje roditelje i vršnjake, da vide što oni čine u sličnim situacijama. Neka djeca pronalaze uspješne načine suočavanja sa stresom, druga usvajaju negativne strategije jer im one pomažu da smanje neugodne osjećaje.

Dake, što bi dijete trebalo učiniti kada se suoči sa stresom?

1.  Prepoznati problem – ponekad djeca nisu svjesna ili ne mogu točno odrediti u čemu je problem i koja to točno situacija kod njih izaziva stress. Tu im je potrebna pomoć i vođenje odrasle osobe, najčešće roditelja, kako bi što jasnije sagledali situaciji i uspjeli prepoznati problem.

2. Razmisliti što je moguće  učiniti da se problem riješi – najvažniji korak jer pomaže djetetu da uoči mnogo različitih načina rješavanja problemne situacije. Tu roditelji mogu djetetu najviše pomoći jer imaju dosta iskusva i znanja. U svakom primjeru treba dijete poticati da otkrije što više mogućnosti. Često djeca misle da nemaju velikog izbora. Treba im pokazati da je gotovo uvijek izbor mnogo veći nego što misle.

3.  Obratiti pažnju na informacije i posljedice – djeca su ponekad sklona zanemariti posljedice ili su nerealno optimistična, pa misle da će se sve već nekako samo rješiti. Na taj način uopće ne rješavaju problem jer ne žele razmišljati o posljedicama i preuzeti odgovornost za takvo ponašanje. Dakle, roditelj može pokazati da se najčešće mogu predvidjeti posljedice pojedinih ponašanja. Ako nam se te posljedice ne sviđaju, onda se ne trebamo ponašati na taj način.

4.  Opažati rezultate – u ovom koraku treba pomoći djetetu da uvidi pozitivne posljedice svojeg ponašanja te ga usmjeravati da ponašanje koje je dovelo do pozitivnih posljedica koristi I dalje u sličnim ponašanjima.

Nabrojeni su osnovni koraci suočavanja sa stresom. Međutim, djeca nemaju dovoljno znanja i iskustva i zato bi roditelji trebali u više različitih situacija zajedno s djetetom proći ove korake. Kao primjeri mogu poslužiti situacije koje su se dogodile nekom prijatelju ili situacije za koje dijete samo kaže da ne zna riješiti.

Nije dobro djetetu govoriti o ovim postupcima kada je ljuto i uznemireno. Treba sačekati da se smiri te mu onda objasniti što se sve može učiniti i koje bi rješenje bilo najbolje.

Kroz ovakvo učenje djeca lakše prepoznaju stresne situacije, povećavaju svoju sposobnost pronalaženja djelotvornih rješenja za stresnu situaciju. Istodobno, ona osjećaju da je rješavanje problema puno lakše nego prije.

Polaskom djeteta u školu, u život obitelji ulazi nova osoba – učitelj. Tim se događajem javlja potreba suradnje ta tri čimbenika odgoja i obrazovanja: učenika – učitelja – roditelja.

Roditelji ne mogu birati učitelja djetetu, također i učitelji ne mogu birati roditelje čije će dijete poučavati. Stoga je vrlo bitno da započnu dobru međusobnu suradnju u uvjerenju da je jedini cilj dobrobit i uspjeh djeteta.

Trebamo naučiti vjerovati jedni drugima!

Hoće li učitelj ući u obitelj svojim radom i djelovanjem kao najiskreniji prijatelj ili pak kao neprijatelj, sasvim sigurno ovisi o sva tri čimbenika. Nerijetko se događa da su roditelji nezadovoljni učiteljem, ravnateljem ili školom u potpunosti. Iz takvih neugodnih situacija izazvanih nerazumijevanjem rađa se problem u kojem, sasvim sigurno, najteže posljedice ima dijete. Stoga je vrlo važno ne nametati svoje mišljenje djetetu (učeniku) nego mu dopustiti da sam izgradi svoj odnos s učiteljem. Svaki loš ili nedovoljno dobar komentar koji dijete čuje o svome učitelju od strane svojih roditelja snažno odjekne u njihovu daljnjem odnosu i radu, a dijete gubeći poštovanje prema učitelju, pomalo ali sasvim sigurno gubi poštovanje prema svakom autoritetu, nebitno radi li se o učitelju, treneru, svećeniku ili pak baki i djedu.

U malim glavama nastaje zbunjenost!

Što se događa? „Ja ih sve jako volim, a oni međusobno ružno razgovaraju o onome koga ja toliko volim, ili o nečemu što nije točno. Možda sam ja baš taj krivac.“  Nastaje nerazumijevanje i nepovjerenje, a dijete je nesigurno. Prvi uočljivi znaci kod djeteta su prestanak učenja, promjena ponašanja i nestanak apetita. Ne podcjenjujmo dijete i njegov izoštren „njuh“ za odnose s drugima. U toj situaciji neizbježan je iskren, otvoren razgovor s učiteljem o problemu koji postoji.

Najveća pogreška roditelja  je što se objašnjenje problema traži kod nestručnih osoba, po mogućnosti „prijatelja“, koji će potvrditi baš ono što povrijeđeni roditelj želi. Svaki učitelj je u mogućnosti dati iskreno objašnjenje nastale situacije. Pri tome je velika pomoć roditelja da upozori učitelja na neke djetetove osobine, koje učitelj možda nije uočio ili na novonastale događaje, a od velike su važnosti za dijete u toj dobi.

Roditelji i učitelji – partneri i prijatelji!

Imajući to na umu, treba više ulagati u kontakte s učiteljima, osobama koje neposredno utječu na odgoj i stabilan razvoj djeteta. Individualni sastanci omogućuju da se međusobno bolje upoznamo, saznamo više o svemu što smatrate da je važno znati o vašemu djetetu. Prigoda su da redovito nadzirete napredovanje djeteta, jer njima je do toga jako stalo. Prolaze li s odličnim ili manje odličnim uspjehom, djeca vole znati koliko se brinete i da vas zanima kakvi su u školi. Za dobru suradnju s nama učiteljima pokušajte kad god je to moguće poštovati naše radno vrijeme i dolaziti na informacije u ono vrijeme koje smo za to odredili. Nije lijepo pretpostavljati da vam informacije možemo davati za vrijeme odmora, onako „s nogu, usput“, jer ono što je za djecu odmor, za učitelje je prilika za predah i  priprema za sljedeći sat.

Želite li doći u školu, a vrijeme određeno za informacije vam nikako ne odgovara, najavite se, pošaljite poruku po djetetu, dogovorite neko drugo vrijeme koje će učitelj moći posvetiti samo vama. Isto vrijedi i za one roditelje koji imaju mnogo toga za reći, a vide da se iza njih stvara red ostalih roditelja koji čekaju na svojih pet minuta. Duži i ozbiljniji razgovori, i u tom slučaju zaslužuju poseban termin.

Budimo partneri i prijatelji, radimo timski, cijenimo i podupirimo jedni druge!

Djeca se s lakoćom vežu za osobe koje im pomažu i koje im žele dobro. Dopustite djeci da bezbrižno vole svoje učitelje. 

Poveznica na Ured za suzbijanje zlouporabe droga na kojoj se nalazi brošura.